NA ZRNU ZLATA
Oslanjajući se na demokratiju, nismo ni osetili
koliko je ta grana tanka, da nam nisu ljudi i njihove kože, s jedne strane, i
blistavi satiričari i njihovi aforizmi, s druge strane. To su dva senzora
društva koji istinski osećaju pomeranje granice razuma kod onih koji pod
plaštom demokratije uništavaju plodove ljudske stvarnosti.
Peko Laličić, je senzor balkanskog kova koji
koristeći maksimalne mogućnosti razuma i oruđe literature, stvara pregršt malih
ogledala realnosti, koje je vešto ukomponovao u svojoj najnovijoj knjizi Prazni ljudi i tako nam darivao ogledala
realnosti u kojima se može ogledati njegova kritička opservacija društva. A
shodno tome, vrtan čitalac će uočiti i plodove rada naših izabranika, koji su
pomerili svet sreće malo dalje od granice razuma. Zato je demokratija ona naša
naturena stvarnost gde dva dobra ne mogu zajedno, ali dva loša – itekako.
Zlo
nikada ne dolazi samo.
Zato
je siromaštvo došlo sa demokratijom.
Među korice ove knjige stale su velike stvari,
veliki događaji, veliki ljudi... u zavisnosti od toga kako su ušli u svet Peka
Laličića, i kako su odradili svoj deo posla u ljudskom društvu.
Prazni
ljudi kao da dopunjavaju
njegov rad u prethodnim knjigama aforizama (,,Vrtoglavice
uma’’ i ,,Kriva ogledala’’), a kao
da ih i nadograđuju. Evidentan je uspon u njegovom stvaralačkom radu na polju
satire. Njegov duhovni opseg obuhvata sve perjanice zla i nerazuma u društvu u
kojem živi. Obrađuje ih na njemu svojstven humorno-satirični način, i ne da
čitaocu vremena da donosi svoje zaključke. Odgovori na mutne situacije su
kristalno jasni. Peko Laličić neguje vrlo riskantnu čistoću misli i poente koje
nudi. Ako se ranije smatralo da je aforizam ogledalo u kojem se ogleda društvo,
sada možete i dodati da je aforizam i ogledalo duše autora. U njegovim
aforizmima možete prepoznati čoveka duhovno jake konstitucije i potkovanosti
znanjem (master menadžmenta, politikolog, upravni pravnik, geometar) i htenjem
da diše u slobodnom prostoru, koji zaslužuju svi članovi njegovog društva.
Mi
nemamo noćne more.
More
nas danju.
Laličić se ne miri sa stanjem, iako satiričar i
satira i ne mogu da promene vlast, vlastodršce, satrape, kriminalce, karijeriste,
prevarante svih sorti... Ali zato nemilosrdno ukazuje na potrebu za boljim
sutra, samoosvešćenjem, progresom ideja. On se nikada ne miri sa stvarima, iako
ponekad i rezignirano shvata poziciju u kojoj se nalazimo. Jer neko nam je
odavno nabio na nos: Narod uvek dobije onakvu vlast kakvu zaslužuje! Ako
stvarno narod ima vlast kakvu zaslužuje, zar je moguće da smo ni najgori narod?
Makar i da je Laličiću jasno zašto je došlo do ovoga sada, današnjeg. Jer...
Ne bismo ovoliko
zabrazdili
da nemamo onoliko volova.
Aforizmi Laličića daju nadu, podstrek,
osvešćuju, bude, opismenjavaju lakoverne. I u svakom od njih pronalazimo mali
grumen zlata, zlata vredan. Kao da autor
hoće da opravda svoje postojanje u gradu zlata – Majdanpeku. Grumen zlata u knjizi Prazni ljudi ne morate
tražiti i ne trebate prosejavati. Ima ga na svakom koraku, na svakoj
stranici. Narodu ne treba mnogo objašnjavati empirijski ili nekom drugom
naučnom metodom, nego
samo radom i radom. Jer Peko Laličić radi srpski...
Rad je stvorio čoveka,
a inat Srbina.
Zahvaljujući najpoznatijem srpskom brendu – inatu, Srbija je postala svetski
priznata velesila u satiričnom aforizmu. I zato je još teže kada na uvid
javnosti date svoj rukopis satiričnih tvorevina, nijansiranih širokom lepezom
tematskog interesovanja. Ali Peko ne bi bio Laličić kada ne bi luckasto i
zagonetno zaključio svoj rad...
Samo jednoga se bojim.
No, i meni će doći kraj.
Poznajući aforističarski opus Peka Laličića i
analizirajući njegove najnovije aforizme koje objavljuje Srbijom i širom
Balkana, nedvojbeno moram zaključiti da autor ima još puno toga da dâ balkanskoj satiri. Na našu, a računam
i na njegovu radost. Zato, neka on za sebe misli onako kako misli. A mi mislimo
da moramo zajedno koračati kroz ovo krizno vreme, koje je blagodet za satirični
aforizam. S tim se slaže i Peko, kad kaže:
U vreme krize svi imaju manje onoga što im treba.
Satiričari – više nego im
treba.
Skoplje,
Makedonija
Vasil Tolevski
20. 01. 2014.
LALIČIĆEV AFORISTIČKI
UVID
(Peko Laličić: ,,Pucanje
tišine’’)
Dogurali
smo daleko,
nikako da se vratimo sebi.
P. Laličić
Filozofija aforizma je sveobuhvatna analiza
stanja jednog vremena, jednog društva i pojedinca. Okolnosti čine stvari
onakvim kakve one jesu, a aforističari pokušavaju da ih negde zaustave u padu,
vrate na pravi tok, da se ponečem nasmeju i onda kada je sve to nemoguće i kada
smešno nije, kada ni molitvene tirade nemaju značaj pozitivnih iluzija.
Postavlja se pitanje ima li aforizam prava i
snage da se vrati toliko daleko do prauzroka stanja kada su se svi negde
zaokružili u nekim neprirodnim i bezdušnim granicama u kojima ni sami nisu
srećni ali i bez savesti krivice. Ipak, aforizam ne odustaje. Za njega ima
,,posla’’ i od njega se, u vremenu kritičnom, očekuje dosta toga, bar da
zaustavi dalje siromašenje duhom, da ne bi postali Prazni ljudi¹,kao
svoju novu knjigu nazva aforističar Peko Laličić².
Za praznoga se kaže
da mu je slama u glavi. Laličić se obraća nama, a MI, mi smo svet. On se obraća
svečoveku kome tone planetarni brod čiji se kapetani, iz ovog ili onog
,,komiteta 300’’ ili 28, ili 1999, uglavnom ne vide. ,,Dok (...) brod tone’’, kapetanu
ispada slama iz glave’’. U našem slučaju, kada smo grešku ponovili, a
činili smo to mnogo puta u istoriji, samo smo potvrdili da ,,Zlo nikada ne dolazi samo. Zato je
siromaštvo došlo sa
demokratijom’’. Dakle,
demokratija ,,prazne slame’’ za ruku vodi bedu duha. Onaj malecni postotak
profiterske demokratije i Bogu je suvišak. On ima sledeći cilj: da od Boga
preuzme i svetovnu vlast. Onda možete prosuditi dokle je dogurao ovaj svet u
kome smo i kao narod stradali uprkos korenu, a kada je Bog stvarao svet on nije
stvarao nacije (možda će ih već noćas nastati nekoliko) već je stvorio ljudske
rase, pripodobio prirodi i dao im svetlost.
Izmišljajući novu
virtuelnu svetlost, čovek je stvorio nacionalne i anacionalne mrkline, nestalo
je ljudske toplote i počela se stvarati mržnja, ratovi, preveravanja... I, uvek
je kriva majka! Njena krv i jezik njen. Roditeljka je božija majka čoveka!
Treba voditi računa o tom grehu a greh je davno napustio usta i sad je u fazi
ortodoksnog činjenja. To su, zapravo, ,,prazni
ljudi’’ ili ,,promašeni ljudi’’ za koje Laličić kaže da su ,,stalno na
površini’’. Otuda u svetu dosta duhovnog mulja, zato ovi aforizmi nimalo nisu
smešni jer, kod nas, zemljana ,,je veselije nego ikad, zadnje rupe na
svirali su nam postale prve violine’’. I ko zbog toga može biti srećan?
Niko! A onda se pitamo otkud aforistika? Ona je božiji revolt, možda i zadnja
strpljiva opomena čoveku koji misli da sve može i zna, može da prepravlja
zakone božije, zakone prirodne, zakone krvi, zakone jezika, zakone vetra,
zakone vode, zakone rase.
Pitamo se šta je
danas ostalo od izvornog čoveka? Ako nije ništa, a nije, ima li nade da se rodi
novi čovek, novi ljudi, zemljani, ili ćemo nastaviti budalasto da mrvimo
ljudsko biće. Neće nas iznenaditi nicanje, na primer tiranske (oni koji žive u
Tirani) Minhenske (oni koji žive u Minhenu), Oslo nacije, Njujork nacije,
Avijano nacije... Onda bi najveći demokratski izum čoveka danas imao olimpijsko
ratni smisao. I naravno kada neko od njih izgubi okriviće zna se koga, za sve
im je kriv đavo koji ,,ni
luk jeo ni luk miris’o’’, ali ,,demokratija’’
mora biti u pravu.
,,Đavo
ne bi bio tako crn da Hag ne veruje da je Srbin’’. Zamena uloga pokazuje strah
od zla i laži, od nesklonosti da se živi u pokornosti i ljubavi.
Možda je Laličić
otišao daleko kada je zapisao: ,,Verovanje
da nas put u EU vodi u feudalizam, neki ozbiljno dovode u pitanje’’. Zbilja
nisam ekspert za demokratski feudalizam, ali se i kod nas pojaviše neki
eksperti čiju je ulogu samo aforistika u stanju da objasni jer, konačno shvatam
da je za sve kriv aforizam, on ima jedno oko više sa normalnom dioptrijom, pa
Laličić kaže da je,,aforizam zablesuljak
u oštroumnoj glavi’’ ili ovako: Rodno
mesto aforizma je glava čiste savesti, otuda su i aforističari postali
retkost. Mada i sa njima neki pokušavaju da naprave ovaj ili onaj ,,krug’’, oni
se oglase sa slobodnog prostora. Ali i to ima cenu, Laličić kaže: Odrekao sam se svega lepog. Raskinuo sam s
prošlošću. Toliko o prošlosti, o prauzroku njenom.
Mi se, nažalost, u
prošlosti razilazimo, nekmoli u sadašnjosti ili budućnosti. Toliko kasnimo da
se uvek kajemo, gubimo se u koraku. Laličić to ovako vidi: Nikako da me stignu oni koji su mi odmakli. Odmicanje je ovde
hegelijanska iluzija koja ukida samu sebe. Laličić je na malopređašnje
razmišljanje dodao zapis o faktičkom: Narod
je odavno propištao, ali se pištaljke ne čuju. Konačno, nasilje isključuje
donošenje bilo kakvog rešenja jer, uzrok stoji sa strane i posle svakog sukoba
on se vraća samo na svoje mesto. Svaki društveni problem je zajednički i svako
onaj ko se od njega odmiče preuzima deo energije problema na sebe. Ovo nije
Laličićev aforistični privid, ovo je njegov uvid u stvari kakve jesu jer, one
nadilaze protivrečnosti stvorene od iluzija. Najracionalnija delatnost ljudskog
duha jeste uživljavanje u problem kako bi zdravom kritikom našli rešenje koje nije
na štetu drugog. Zato aforistička kritika, a aforizam ima u sebi kritičke
elemente, ,,nije samo negiranje mogućih ili već ostvarenih vrednosti, ili
nevrednosti - i ne samo estetskih - već je ona neprestana glad i žudnja
čovekova da analizom, razmišljanjem o pojavama (...) otvara druge nizove
pitanja³.
Među njima je i
sarkastična konstatacija odumiranja življa našeg jezičkog područja koje sad
dele filološki nespretno, ali svaki prostor zanemarom ,,spretan’’ ostaje pust,
događaj je čuti plač deteta: Najveći broj
naših sela su ekološka, nemaju ni žive duše. Jedan od uzroka koji je doveo
do ovog stanja jeste onaj pominjani zanemar društvenog i ličnog života. Nije li
Vuk Karadžić zapisao amanetnu sentencu ,,Ako svak učini onoliko koliko može,
ovaj narod neće propasti’’. Jedno je sigurno: nismo razumeli Vukovu poruku, mi
sve izopačimo. Očekujemo stalno da nam bolje dođe odozgo: od svevišnjeg ili od
vlasti. A mladi kao da su okrenuli ćurak naopako: Njih ne zanima ništa, a toga ima samo u kafićima.
Laličić je kao
aforističar, poput Vil Duranta, pokazao da je ,,razum nesavršeno biće’’ i da mi
često u njegovom korišćenju idemo ispod nivoa sudbine i prirode, prihvatajući
sve na prvi sluh i pogled, bez razmišljanja: Naš prosečan čovek ima svoje mišljenje dok ne dobije drugo.
Gubljenje sopstvenog identiteta, ili popuštanje pred globalnim apsurdom, a tu smo,
dakako, podeljeni baš zbog zabacivanja iskustva preko leđa, a ništa nije počelo
od nas, mi ne postajemo zavisni, mi postajemo nebitni sebi. Tako smo
osiromašili zemlju, i mlade doveli u poziciju da se vrte u krug jer igla
kompasa koji pokazuje put nije nigde drugde nego tu, među nama: Naša vlast ne privatizuje preduzeća, Ona
prodaje državu. Samo mudri voždi ne ruši kuće, oni grade nove kuće.
Mnogo je tеma
svekolike egzistencije naše, aforizmom
otvorio Peko Laličić. Ovaj pisac je svestan stopljenosti čoveka sa
stvaralaštvom, da stvaralaštvo gradi pozitivan odnos sa psihom, sa iskustvom i
moralom. To je bitno da bi čovek razumeo tok života ,,da se ne greje džabe’’.
Ispovednost: Kad mi je hladno ja padnem u
vatru, ustvari provocira na razmišljanje
pre padanja u vatru jer, to su iracionalna psihička stanja koja stvarno
stanje samo pogoršavaju. Zato do pročišćenja duše, pojedinačne svesti, ali i do
rešenja, ne može se običnom vatrom i motkom. Protiv koga? - pitamo se. Ko je
taj u nama, ko to sve menja? - to nikako da se zapitamo. To je pitanje svih
pitanja i, očito, odgovora nema, jer su na površini ,,prazni ljudi’’, a vreme
je velike vode, velikog potopa duha našeg svekolikog.
I bajke su sve
ispričane, shvatio je Laličić pa kaže:
Kad sam prestao da slušam bajke, počeo sam da pišem aforizme. Laličić
pokušava da ideju stvarnosti pripodobi čovekovoj potrebi. Možda je aforizam u tome samo jedan duhovni
performans. Uostalom, čovek za taj čin potroši sav umni život, a šta je život
uopšte?
Gracijan je smatrao
da je ,,život čovekov rat protiv svih zala’’. I opet smo na početku čovek naspram čoveka, naoružavajte ih
govorom kao što je to vokacija učinila sa ovim piscem.
U Požegi,
Milijan Despotović
22. januara 2014.
0 коментара:
Постави коментар