aforizmi

SVE JE MANJE NASMIJANIH - INTERVJU SA SATIRIČAREM VLADISLAVOM VLAHOVIĆEM

SUSRET SA VLADISLAVOM VLAHOVIĆEM, LAUREATOM NAGRADE „NADŽI NIMANI”


Vlahović
Sve je manje nasmijanih

Vla­di­slav Vla­ho­vić, afo­ri­sti­čar, pi­sac, pje­snik, voj­ni pi­lot, ne­dav­no je po­stao i lau­re­at po­zna­te li­ban­ske na­gra­de „Na­dži Ni­ma­n” ko­ja mu je do­di­je­lje­na za uku­pan knji­žev­ni rad. Ove go­di­ne, u kon­ku­ren­ci­ji je bi­lo 2.160 auto­ra iz 64 ze­mlje, ko­ji pi­šu na 46 je­zi­ka i di­ja­lek­ta, a Vla­ho­vić je je­di­ni stva­ra­lac sa pro­sto­ra ze­ma­lja na­sta­lih ras­pa­dom biv­še Ju­go­sla­vi­je, ko­ji je do­bio to pri­zna­nje u 2017. go­di­ni. O svom stvara­la­štvu, na­gra­da­ma, či­ta­nju, Vla­ho­vić go­vo­ri za „Dan”...

●Ne­dav­no ste do­bi­li na­gra­du „Na­dži Na­man”. Šta za Vas zna­či ovo pri­zna­nje
- „Ho­no­ur pri­ze for com­ple­te work”, od 2002. go­di­ne pa do sa­da, sa pro­sto­ra zemalja biv­še Ju­go­sla­vi­je do­bi­lo je ma­nje od 10 auto­ra, me­đu ko­ji­ma su ne­ki od naj­zna­čaj­ni­jih sa­ti­rič­nih pi­sa­ca da­na­šnji­ce, iz re­gi­o­na, po­put Alek­san­dra Čo­tri­ća, Alek­san­dra Balj­ka, Sa­va Mar­ti­no­vi­ća, Mi­la­na To­do­ro­va, Ili­je Mar­ko­vi­ća i dru­gih. Na­ći se me­đu ta­kvim ime­ni­ma, na bi­lo kom spi­sku, ve­li­ka je čast, ali i oba­ve­za. Po­red knji­žev­ne imao sam i sjaj­nu pro­fe­si­o­nal­nu ka­ri­je­ru ofi­ci­ra pi­lo­ta i di­plo­ma­te, ali nikada ni­je­sam upa­dao u zam­ku po­re­đe­nja, osim u smi­slu bi­ti do­sto­jan mje­sta i vre­me­na ko­je sam di­je­lio sa stva­ra­o­ci­ma tog ran­ga, iz re­gi­o­na, Evro­pe i svi­je­ta, na lič­ni, pro­fe­si­o­nal­ni i stva­ra­lač­ki po­nos, se­be, svo­ga na­ro­da, ze­mlje, ali i svo­je genera­ci­je. Ova na­gra­da je jed­na od 60 na­gra­da i pri­zna­nja ko­je sam do sa­da do­bio za knji­žev­nost, a po­seb­no mi je dra­ga jer je pr­va iz­van Evro­pe i do­no­si zva­nje „poča­snog čla­na Na­man ku­će kul­tu­re” i obez­bje­đu­je pre­vo­đe­nje na­gra­đe­nih ra­do­va na fran­cu­ski i arap­ski je­zik.
 
●Gdje naj­vi­še cr­pi­te in­spi­ra­ci­ju za svo­je stva­ra­la­štvo?
- In­spi­ra­ci­je uvi­jek ima i na pre­tek, na­ro­či­to ka­da je u pi­ta­nju hu­mo­ri­stič­ko-sa­ti­rič­na knji­žev­nost. Da­nas su, vi­še ne­go ika­da ra­ni­je, smi­je­šna ili ža­lo­sna i mno­ga dru­štva i dr­ža­ve i na­ci­je i or­ga­ni­za­ci­je i po­re­ci... Smi­je­šan je i sam na­čin ži­vlje­nja, op­šte­nja, uče­nja i pred­sta­vlja­nja. Mno­go to­ga je gro­tesk­no do te mje­re da sva­ko­dne­vi­ca če­sto pod­sje­ća na pu­tu­ju­ći cir­kus. Na­šli smo se u si­tu­a­ci­ji gdje je naj­vi­še smi­je­šnog, a naj­ma­nje na­smi­ja­nih lju­di, što je ap­surd ko­ji od­u­zi­ma sva lje­ko­vi­ta svoj­stva bi­lo kojem smi­je­hu. U sve­mu to­me imao sam sre­ću da sam kroz naj­zna­čaj­ni­ji dio svo­je ka­ri­je­re, kao pi­lot, svi­jet gle­dao iz ptič­je per­spek­ti­ve, oda­kle se vi­di sa­mo ono što je li­je­po, ali ne i ono što je smi­je­šno, tu­žno ili na­ka­rad­no. Za to je neo­p­hod­no čvr­sto sta­ja­ti na pod­lo­zi. Ži­vi­mo u vre­me­nu u ko­me se ni­šta ne do­gra­đu­je, već sve iz­no­va gra­di, ali naj­če­šće, bez te­me­lja i pla­na, kao da su is­klju­če­ne mo­guć­no­sti bi­lo ka­kvog ze­mljo­tre­sa. Na­sta­vi li se, da se ta­ko fa­na­tič­no bo­ri­mo da sve bu­de no­vo i do sa­da ne­vi­đe­no, vje­ru­jem da će ge­ne­ra­ci­je ko­je do­la­ze, po­če­ti da gra­de i ku­će od kro­va, da bi bi­li pri­lič­ni sve­mu osta­lom, po­što iona­ko od nas ne­će us­pje­ti ni­šta te­melj­no nau­či­ti, jer ta­kve smo im ško­le iz­mi­sli­li.

●Ka­ko ste po­ve­za­li sa­ti­ru sa Va­šom pro­fe­si­jom pi­lo­ta?
- Za knji­gu „Noć­ne mo­re” pi­sao mi je re­cen­zi­ju Alek­san­dar Čo­trić, za­si­gur­no je­dan od naj­lu­cid­ni­jih sa­ti­rič­nih pi­sa­ca ne sa­mo u Sr­bi­ji ne­go u ci­je­lom re­gi­o­nu. U toj recen­zi­ji on me je jed­nom re­če­ni­com do­veo u ve­zu sa Eg­zi­pe­ri­jem, ko­ji je ta­ko­đe bio voj­ni pi­lot, što sam tad do­ži­vo kao „Zlat­ni le­tač­ki znak” i za knji­žev­no stvaralaštvo, ob­zi­rom da sam od 2008. go­di­ne no­si­lac Zlat­nog le­tač­kog zna­ka kao naj­vi­šeg pri­zna­nja ko­je se mo­že do­di­je­li­ti voj­nom pi­lo­tu. Već sam na­gla­sio da se s ne­ba vi­de sa­mo li­je­pe stva­ri, ali ne i smi­je­šne, za­to je mo­žda za­slu­ga le­te­nja što sam po­vre­me­no za­bo­ra­vljao da je da­nas sko­ro sve i sko­ro uvi­jek, pri­je sve­ga smiješno, ili tu­žno smi­je­šno, pa sam ko­ri­stio te tre­nut­ke na ze­mlji da se ti­me ozbiljni­je po­za­ba­vim i s vre­me­na na vri­je­me po­ne­što za­pi­šem. Ta­ko su na­sta­le hiljade afo­ri­za­ma, sto­ti­ne pje­sa­ma i de­se­ti­ne pri­ča. Ta­ko je, po­la­ko ali si­gur­no, nara­stao i moj po­gled na svi­jet, ko­ji se do­gra­đu­je i mi­je­nja sva­kim no­vim postavljenim pi­ta­njem, ali i da­tim od­go­vo­rom. 

●Šta či­ta­te?
-Da­nas je do­volj­no re­ći da či­ta­te, pa da vam lju­di ne vje­ru­ju, ili čak po­mi­sle da nešto sa va­ma ni­je ure­du. Va­še pi­ta­nje me pod­sje­ti­lo na pr­vu knji­gu ko­ja je bi­la baš mo­ja! To su bi­li „Do­ži­vlja­ji mač­ka To­še” ko­ju sam do­bio za od­lič­no uče­nje i primjerno vla­da­nje, či­ni mi se, u tre­ćem raz­re­du osnov­ne ško­le. Od ta­da sam uvi­jek od­lič­no učio i po­ku­ša­vao da se pri­mjer­no vla­dam i da či­tam sa istim ža­rom sa ko­jim sam pro­či­tao tu po­klon knji­gu. Žao mi je što sam u go­di­na­ma u ko­ji­ma ni­je baš priklad­no da idem re­dov­no u ško­lu, a ra­do bih, zbog kra­ja go­di­ne, da po­no­vo dobijem po­tvr­du da imam pri­mjer­no vla­da­nje. Tre­nut­no či­tam, po ko zna ko­ji put ,,Kra­tak pre­gled ras­pa­da­nja”, Si­o­ra­na, a sle­de­ća će bi­ti „Od ko­ga smo po­sta­li”, od Mul­da­še­va.
 A.Ćuković
Preuzeto iz dnevnih novina "Dan". Crna Gora


Administrator ШИПАК

0 коментара:

Шипак, Београд.Сва права су задржана!Дизајн блога Игор Браца Дамњановић. Омогућава Blogger.